Narodna predaja govori kako je „Bili lovac” ili „Kudo” nekad davno živio na području Hercegovine. Bio je strastven lovac. U lov je uvijek išao s dva psa. Njegova strast za lovom bila je pretjerana. Druge ljude je ponekad ometao u njihovim svakodnevnim poslovima kad je išao u lov. Za života je bio proklet zbog pucnjeva u blizini crkve i ometanja drugih ljudi dok su bili na misi.
Ljudi su pričali kako su nakon njegove smrti često viđali veliku sjenku čovjeka, i dvaju pasa, kako preskače s brda na brdo. Govorilo se i kako bi se čuo lavež njegovih pasa.
Mještani, ovisno od mjesta do mjesta, navode u svojim prepričavanjima legende različita mjesta u kojima se „Kudo“ navodno rodio i živio. Jedna od interpretacija legendi, koja se prepričava na području širokobrijeških sela Župe Mostarski Gradac, govori da se rodio, živio i nakon smrti pokopan u Grabovoj Dragi. Pored Marića groblja u Grabovoj Dragi postoje ostaci groba za koji se tvrdi kako je u njega ukopan Kuda. Također ista priča nastavlja da je nakon smrti viđen kako preskače preko kanjona Baćine iz Pologa u Dobrič i dalje ide prema Grabovoj Dragi. Dobrič i Grabova Draga su naseljena mjesta u Gradu Širokom Brijegu a Polog je naseljeno mjesto u Gradu Mostaru.
Ovu legendu prepričava i baštini više mjesta u Županiji Zapadnohercegovačke i okolnih naselja kao dio tradicijske kulturne baštine.

Po legendi Džudžan je mitska životinja, veličine lasice, koja se po narodnoj predaji hrani kokošima i sitnim domaćim životinjama. Zbog toga se djeci govorilo kako se sve sitne domaće životinje moraju uvečer skupiti i zatvoriti u svoje prostorije kako ih ne bi bez njih ostali jer će ih Džudžan odnijeti.
Ovu legendu baštine mještani većine naselja u Županji Zapadnohercegovačkoj. Ovu legenda postala je za znatan broj mještana u naseljima u Županije Zapadnohercegovačke dio tradicijske kulturne baštine kao i u jednom broju drugih mjesta u Hercegovini.
Legenda o „Kučibabi“ nastala je s namjerom da se djecu zaštiti od upadanja u čatrnje.
Po narodnoj predaju u svakoj čatrnji nalazi se strašno stvorenje – „Kučibaba”. Nitko nikad Kučibabu nije vidio, ali svi pričaju kako je strašna. Malu se djecu plašilo kako ne bi bez odraslih prilazila otvorima na čatrnjama i tako sebe dovodila u opasnost (da u nju upadnu, jer nije bila „krunā” – obzida oko otvora čatrnje). Djeci se govorilo ako se tko malen rastom približi vratnicama čatrnje, može iskočiti Kučibaba i povući ga unutra.
Legendu o Kučibabi prepričava znatan broj mještana u naseljima u Županije Zapadnohercegovačke kao dio tradicijske kulturne baštine i jednom broju drugih mjesta u Hercegovini